Treći pol – novi izazovi za arhitekte i građevince
Kako usaglasiti potrebe rodno neutralne zajednice sa standardima u projektovanju i izgradnji?
Nedavno je u Nemačkoj usvojen zakon po kojem će osobe po rođenju ili tokom života, u svojim ličnim dokumentima, pored postojećih opcija, muško i žensko, moći da odaberu i treću opciju – drugo/drugačije. Ovo je bilo veoma važno jer se u Nemačkoj trenutno 80.000 osoba izjašnjava kao rodno neutralno. Ako na to dodamo i druge, još delikatnije orijentacije (interseksualci, panseksualci itd.) može se reći da ta populacije broji i preko 150.000 građana.
Ove osobe u većini slučajeva žive u većim urbanim sredinama, pa su njihova prava i uslovi života i rada morali u nekom trenutku biti uzeti u obzir. Zanimljivo, ali države kao što je Nepal, Indija, Australija i Novi Zeland već uveliko imaju zakone po kojima osobe mogu da se izraze pod stavkom trećeg pola, ali da se u Nemačkoj čekalo s usvajanjem tog zakona. Da li su u pitanju bili stavovi konzervativnih glasača vladajuće CDU (Hrišćanska demokratska unija) stranke ili je to imalo veze i s tehničkim stvarima na koje ni LGBT organizacije možda nisu ni pomišljale kada su kretale i na kraju dobile bitku za ravnopravnost još jedne značajne populacije našeg društva.
Mnogi su pomislili da će to biti lako „ubaciti“ treći toalet u okviru sanitarnog čvora. Stvari nisu tako jednostavne.
Naravno da je najvažnija stavka u zahtevima bila da u ličnim dokumentima stoji „drugo“ ili „drugačije“ (ne može se baš ludovati u nedogled, pa je odlučeno da ova treća opcija obuhvati sve one osobe koje se ne izjašnjavaju po dosadašnjim binarnim standardima), ali mnogi nisu mogli ni da sanjaju da će ova promena imati posledice i na građevinsku industriju.
Mnogi su pomislili da će to biti lako samo zalepiti još jednu nalepnicu koja na sebi ima kombinaciju muškog i ženskog čovečuljka ili jednostavno „ubaciti“ treći toalet u okviru sanitarnog čvora. Stvari nisu tako jednostavne. Ako je jedan toalet namenjen svim polovima, tj. svim korisnicima, uključujući i lica sa specijalnim potrebama, onda je najlakše samo zalepiti novu nalepnicu na kojoj je prikazan i „treći“ pol. Ali šta se dešava kada je, baš kao za lica sa specijalnim potrebama, potrebno izgraditi poseban toalet?
Istina, toaleti za lica sa posebnim potrebama nisu tako česti čak i na razvijenom Zapadu i mogu se naći samo u većim javnim institucijama, ali lica koja se deklarišu kao drugi/drugačiji nisu osobe s invaliditetom, već jednako sposobna lica da koriste toalet kao drugi, muškarci ili žene. To znači da je u okviru sanitarnog čvora potrebno predvideti prostor za još jedan poseban toalet, ali da to ne znači jednostavno prilepiti treću prostoriju uz dve dosadašnje jer se moraju poštovati neki standardi u projektovanju i izvođenju.
U razgovoru sa arhitektom dr Tatjanom Mrđenović, koja se u svojoj doktorskoj disertaciji, ali i mnogim naučnim radovima, bavila temom integralnog urbanizma, došli smo da zanimljivih zaključaka i na ovu temu. Za početak, planiranje i projektovanje, bilo da je na makro (urbanističkom) ili mikro (arhitektonskom) mora uključiti što više članova/predstavnika neke zajednice, ali i odgovoriti na što više njihovih zahteva i potreba. U ovom slučaju, potrebe rodno neutralne zajednice moraju se usaglasiti sa standardima u projektovanju i izgradnji. Naročito kada su u pitanju veći javni objekti poput poslovnih zgrada, tržnih centara, državnih ustanova, fakulteta, škola, bolnica itd.
Treba li pisoar?
Kako se ne radi o licima sa specijalnim potrebama, već o osobama ravnopravnim sa postojeća dva pola, mora se uzeti u razmatranje i njihovo mišljenje. Tačnije, kako bi izgledao njihov WC i šta bi imao od opreme. Kabine za vršenje nužde i lavaboi bi svakako morali biti ugrađeni, ali se postavlja pitanje da li bi bilo neophodno i prisustvo pisoara? S druge strane, ako je u pitanju toalet standardnih dimenzija, na koji način bi on mogao biti inkorporiran u sanitarni čvor, a da to ne iziskuje provlačenje još jedne vertikale ili koje druge komplikacije i veća poskupljenja u izgradnji.
Po dosadašnjim standardima, sanitarni čvorovi se postavljaju uz vertikalne veze (stepeništa i liftove), na svakih 15 do 30 metara udaljenosti, ali sve ovo varira u odnosu na broj ljudi koji dolaze na svaki sanitarni čvor (postoji posebna formula koja se koristi u izračunavanju ovog broja, tj. udaljenosti). Dimenzije sanitarnog čvora su usklađene s dimenzijama stepeništa i liftova, a sve to je prilagođeno vertikalnim instalacijama (struja, voda i kanalizacija) koje se provlače kroz jednu zgradu. Kako su dimenzije standardizovane, postavlja se logično pitanje kako će izgledati projekti novih sanitarnih čvorova, kako će biti organizovani oko vertikala, ali i kako će i da li će uopšte biti moguće rekonstruisati postojeće toalete u javnim zgradama.
Kada se arhitekta upusti i u površnu analizu, dolazi se do zaključka da će projektovanje sanitarnog čvora postati jednako teško kao funkcionalno rešavanje jedne garsonjere. Jedan od preliminarnih predloga je „T“ varijanta, tj. priključivanje trećeg toaleta iza dva postojeća, što je znatno ekonomičnije u odnosu na sva rešenja, po pitanju ugradnje instalacija, ali komplikuje situaciju po pitanu pristupa samom toaletu.
Razmišljati na vreme
Možda sve ovo deluje svetlosnim godinama daleko od našeg društva i uslova u kojima se projektuje, kao i naših zakona, ali vreme će pokazati da će o ovim stvarima biti potrebno da se i kod nas razmišlja i da se postepeno uvodi u edukaciju na predmetima arhitektonskog projektovanja.
Kad ste već ovde…
