Velikani total dizajna: Antoni Gaudi, Zaha Hadid i Dror Benshetrit

Od osmišljavanja konstrukcije do dizajniranja špijunke na vratima: Ove arhitekte ništa ne prepuštaju slučaju.

Arhitekti se na početku karijere obično kale u dizajniranju interijera, ali neki postepeno “ruše zidove” kako bi svoje ideje smjestili u neočekivani prostor i kontekst. Koncept “totalnog” dizajna je nastajao skupa sa pojačanom industrijalizacijom početkom te sredinom 20. vijeka i stvaranjem novih prilika i terena za dokazivanje.

Walter Gropius koji je jedan od osnivača škole Bauhaus je ovu školu i zamislio kao konglomerat “svih” zamislivih dizajna iz koje će neminovno poteći estetika koja će osvojiti svijet. I bio je u pravu. Bauhaus je prvi organizovani komercijalni napor da se arhitekti i dizajneri pozabave uslovno rečeno, svim materijalnim aspektima modernog života, ili najmanjom jedinicom dizajna.

Centralna ideja ovakvog pristupa dizajnu je arhitekte koji dizajn pročišćuje, organizuje i sistematizuje, i istovremeno primjenjuje u što je više moguće pravaca, kako bi “centralizovao” svoju ideju i prostor “potpuno” isprojektovao u granicama svojih mogućnosti, ništa ne prepuštajući slučaju. Danas se totalnim dizajnom opisuje izlazak arhitekte u domen koji mu nije primarni, tipa produkt dizajna, modnog dizajna ili konceptualne umjetnosti, koja u principu često i egzistira nezavisno od arhitektonskog objekta.

Dror Benshetrit: Arhitektura, dizajn i urbanizam

Dror Benshetrit živi i stvara u gradu Chelsea u saveznoj državi New York koji se već 18 godina uspješno bavi arhitekturom, dizajnom i urbanizmom. Njegovi prvi koraci na dizajnerskom nebu se desilo kada je sa 25 godina iz rodnog Tel Aviva došao u Veliku jabuku i otvorio studio.

U vrijeme kada još nije imao izgrađenu ni šupu za alat, ali vizija i ideja na pretek, prijatelj ga je spojio sa generalnim menadžerom investitorske firme Zaya iz Abu Dhabija, Nadiom Za’al, koja je bila zainteresovana da preobrazi maleno Nurai ostrvo nadomak Abu Dhabija u luksuzni moderni resort.

Dror je u samo osam sedmica uspio da napravi urbanistički masterplan za čitavo ostrvo, koji je inspirisan perzijskim tepisima, kreiranjem poluintimnih-polujavnih prostora, kao i smjelim intervencijama na kopnu ali i na moru. Djelomično je izmijenio morfologiju terena kako bi mekani pregibi asocirali na perzijske tepihe, a na pučini zamislio vile kao ostrva.

Kako je izraelskim državljanima onemogućen ulaz u Ujedinjene Arapske Emirate, Dror je prezentovao projekat Zayi e-mailom, a izgradnju je pratio putem video-snimaka. Cijeli projekat je u samo 72 sata “razgrabljen”, a investicija je vrijedila skoro milijardu dolara.

Od pešačke zone, preko interijera sinagoge do fotelja

U saradnji sa firmom Gensler je 2017. pobijedio na konkursu za izradu glavnog projekta pješačke zone na istanbulskoj luci Galata, i transformisao kilometar dugu vitalnu poveznicu između istorijskog centra (Karakoy) sa industrijskom zonom Istanbula. Ovaj potez je nakon dvadeset godina političke i stručne debate dobio radikalni preobražaj u prvo podzemno, transformabilno i hidrauličko šetalište, odnosno pristanište za kruzere na svijetu, u sklopu kojeg je i obližnje objekte “pozelenio”, te je time dobijena dodatna parkovska površina i oživljena atraktivna lokacija koju svake godine posjeti oko 7 miliona ljudi. Projekat je trenutno u izgradnji.

Studio Dror se bavio i interijerima, od kojih je najznačajniji interijer sinagoge u Sohou, kojoj je želio dati suvremeni, svježi izgled kako bi iskomunicirao atmosferu i približio bogosluženje mlađoj populaciji. Bavi se i dizajnom namještaja; njegove fotelje “Peacock” (Paun) od nabranog filca i Tron, koji se igra sa volumenima na upečatljiv način predstavljaju dva suprotna, ali izuzetno zrela pristupa dizajnu i inžinjeringu.

QuaDror je abeceda total designa: prosti, multifunkcionalni “pametni” element koji rešava više problema istovremeno.

Pored arhitekture i urbanizma, Dror Benshetrit se vrlo uspješno bavi produkt dizajnom, te je dizajnirao brojne police, stolove, police za vino, vaze. Također, studio je poznat po transformabilnim, dinamičnim ili statičnim skulpturama ili instalacijama vrlo izražene geometričnosti.

Na raskrsnici između arhitekture (konstruktivni element – pločasti kao zid, ili element krovišta, i akustična izolacija), dizajna (dizajn namještaja) i konceptualnog dizajna smjestio se koncept/patent QuaDror, pobjednik konkursa kompanije Swarowski, koji najjednostavnijim rječnikom rečeno, predstavlja jukstapoziciju između dvije proste polarnosti (muške i ženske) predstavljene međusobno “zaključanih” pravougaonika koji tvore 2D ili 3D element po potrebi.

Kasnije je nadograđivao taj recept i razvio čitav niz pronalazaka koji bi svoju primjenu našli od poljoprivrede do građevinskog inžinjeringa. Bez obzira što neki još uvijek nisu realizovani kako su i zamišljeni, upravo QuaDror predstavlja ono što se idealno zamišlja kao abeceda total designa – prosti, multifunkcionalni “pametni” element koji rješava više problema istovremeno.

Zaha Hadid: Od zgrada do cipela

Britanska arhitektica iračkog porijekla je nezaobilazno ime savremene arhitekture. Rođena u Bagdadu 1950. a umrla na Floridi 2016. godine, bila je zvijezda sopstvenog neofuturističkog pravca.

Poznata je  po svojim dekonstruktivističkim projektima koji bukvalno i metaforički plešu na granici zamislivog i tehnički izvodivog. Još od studentskih dana, zanimala se za parabolični dizajn, načine na koji visoka tehnologija može “informisati” arhitektonski dizajn i dinamične strukture, a sve to u duhu suprematizma i djela umjetnika kao što je Kazimir Malevič. Zaha je prvo istraživala prostor preko likovnih predstava, te da je u prvim projektima nakon fakulteta bio posao u Hong Kongu koji je dobila zbog svojih slika. Trebalo joj je nekoliko godina da svoje avangardne zamisli rafiniše u izvedive projekte. Sve do vatrogasne stanice Vitra u Njemačkoj, koja joj je prvi izvedeni projekat, Zaha je cijenjena uglavnom kao likovna umjetnica. Strpljivo je gradila svoj prepoznatljivi stil i onda je uslijedio bum – prvi zapaženi projekti širom svijeta i prve ozbiljne nagrade.

Bilo da je projektovala zgrade, mostove, namještaj ili cipele, ostala je dosljedna dinamičnoj liniji, plohi i volumenu.

Svakako da je u njenom uspjehu dosta figurisao studij matematike. Prva se osmjelila da projektuje zgrade koje prkose gravitaciji i zakonima fizike, oslanjajući se na kompjuterske proračune koji su joj pomogli da oblikuje ideje u konkretne arhitektonske forme. Bilo da je projektovala zgrade, mostove, namještaj ili cipele, ostala je dosljedna dinamičnoj liniji, plohi i volumenu.

Projektovala je širom svijeta , a iz bogatog arhitektonskog opusa izdvajam Heydar Aliyev centar u Bakuu, Dominion toranj u Moskvi, glavnu zgradu BMW-a, London Aquatics Centar za Olimpijske igre 2012., operu u Guanghzhou u Kini, centralnu zgradu bečkog Fakulteta za ekonomiju i menadžment (Wirtschaftsuniversitat Wien) itd. Projekti su joj često bili skupi i tehnički zahtjevni za izvođenje, te je dizala prašinu kontroverznim aferama kojima je izmicala dijelom i zbog ogromnog ugleda i pažnje koji je uživala. Autorica je i impozantnog mosta u Abu Dhabiju, gradu koji je već tradicionalno otvoren za dizajnerska imena svjetskog glasa i njihove futurističke ideje.

Prva je žena dobitnica Pritzkerove nagrade, 2004. godine, kao i zlatne medalje Kraljevskog instituta za gradnju i umjetnost (RIBA) a slavu joj je zapečatila i britanska kraljica dodijelivši joj titulu Dame (Dame). Oborila je rekord za najviše nagrada koje su dodijeljene arhitektama u jednoj godini – njih čak 12.

“Neosvojene teritorije” u dizajnu su njoj bile nepoznati pojam, te se Zaha okušala u polju koju se niko od njenih kolega prije nje nije usudio. Bila je pozvana da projektuje megajahtu za kompaniju Blohm+Voss. Izduženog ali hidrodinamičnog i aerodinamičnog dizajna, podsjeća na čvrsti egzoskelet neke morske životinje, naravno sa vjernim i nepogrešivim neofuturističkim pečatom smjele arhitektice. Nesputane sinusoidne i paraboloidne krivulje i prostori koje se prirodno obmotavaju ili razmotavaju, akcentuju ili podupiru konstrukciju, sve je upakovano u jedinstven i koherentan prostorni i estetski doživljaj.

Svi njeni komadi izgledaju kao pokret zaleđen u vremenu.

Također, dizajnirala je i automobil – Z.Car, maleno vozilo na tri točka za gradsku vožnju, zamišljeno kao automobil budućnosti, sa nultom emisijom, na hidrogenski pogon i sa velikom uštedom materijala i resursa. Trenutno je samo prototip, no nadamo se da će se i Z.Car provozati svjetskim ulicama uz bok sa recimo BMW-om. Radila je brojne interijere luksuznih hotela, restorana i privatnih vila od Japana (npr, Moon Soon restoran u Sapporu) do SAD-a, međutim taj dio njenog opusa se često izostavlja jer nije bio predmet dizanja medijske prašine.

Dizajnirala je nekoliko linija namještaja, ne odustajući od svog prepoznatljivog stila. Svi njeni komadi izgledaju kao pokret zaleđen u vremenu, međutim na njima se vidi da je Zaha vladala formom, materijalima i tehnologijom kao rijetko koji dizajner.

Bavila se dizajnom cipela, na kojima je primijenila sve o anatomiji i ergonomiji dotad naučeno u arhitektonskoj praksi. Suvereno dekonstruktivistički, cipele su pravljene od elastičnog plastičnog materijala koji se ergonomski prilagođava nozi i na sebi ne sadrže nijednu suvišnu dekoraciju. Istraživala je i mogućnosti proizvodnje obuće tehnologijom 3d printanja. Brendovi sa kojima je sarađivala u domenu modnog dizajna su United Nude i Melissa shoes.

Zbog svoje svjetske slave, mnoge dizajnerske kuće su željele nju kao amasadora brenda, te je pozvana kao dizajner za Swarowski, švajcarski brend Caspita i danskog dizajnera Geogra Jansena. Radila je svoje futurističke komade za u klasičnim juvelirskim materijalima – srebru i zlatu.

Antoni Gaudi: Mešanje stilova na originalan (i bizaran) način

Španski, ili bolje rečeno, barselonski, katalonski arhitekta koji se često zaboravlja kad je riječ o total designu. Međutim, Gaudi je toliko daleko na zamišljenoj skali total designa da je na neki način i sam doživio transformaciju kroz sopstveni brend.

Ekscentričan, ekstravagantan kao ličnost, skoro fanatično se decenijama borio da ostvari svoje zamisli, vođen duhom vremena, ljubavlju prema arhitekturi i katalonskom nacionalnom idejom. Skoro kompletan njegov opus nalazi se u jednom gradu – Barceloni, ali to ga nije sprečavalo da doživi planetarnu slavu.

Malo toga bi Antoni Gaudi uspio izgraditi, počevši od svog stila, da mu život nije ukrstio puteve sa budućim velikim prijateljem i pokroviteljem – Eusebiom Gueljom. U domu ovog bogatog proizvođača opeka upoznao se sa tadašnjom umjetničkom elitom Katalonije, ali i sa djelima Johna Ruskina, Williama Morrisa i prerafaelita koji su oživjeli ideje srednjeg vijeka u pokretu Art Nouveau.

Gaudi i Guelj su bili muze jedan drugom; Gaudi je u Guelju vidio utjelovljenje gospodstva, profinjenosti i besprijekornosti, a Guelj u Gaudiju zanimljivog i skoro pa fanatičnog estetu koji odgovara njegovom senzibilitetu. Zajedno će surađivati jer je Eusebio Guelj imao neiscrpno povjerenje u Gaudija i bio nesebično naklonjen sipanju ogromnog novca u njegove ideje.

Gaudi se tokom karijere stilski tražio prvo u gotičkom stilu, te arapsko-perzijskom naslijeđu, ali je u konačnici uspio svu inspiraciju koju je nalazio interpretirati na svoj način i iz svakog stila izvući po par najboljih karakteristika. Vidi se utjecaj ideja gotike i istoricizama, od visokih, vitkih lukova u vjerskim objektima, preko arapsko-perzijskog stila, do mekanih linija ne samo u dekoraciji nego u konstruktivnim elementima. Religiozno se unosio u projektovanje, dizajnirajući svaki element projektovanog prostora, od krupnih dijelova konstrukcije do špijunke na ulaznim vratima, nošen idejom arhitekture kao proslavu prirode, te matematike kao njenog sveprožimajućeg zakona. Tu dolazimo do teme totalnog dizajna u Gaudijevom opusu.

Religiozno se unosio u projektovanje, dizajnirajući svaki element prostora, od krupnih delova konstrukcije do špijunke na ulaznim vratima.

Gaudijev genij je možda ležao u tome što je sve svoje objekte gradio sa izraženom skulpturalnošću. Kuća Mila, kuća Batlo, crkva Sagrada Familia, kao i paviljoni Guelj, detalji od kovanog gvožđa koji prestaju biti detalji i zauzimaju glavnu ulogu, samo su mali primjer toga. Detalji nisu nužno sekundarni, nekada preuzimaju kompletan dizajn i faktički postaju skulptura za sebe. To se vidi u dizajnu uličnih lampi (ulična lampa na trgu Real u Barceloni), kapija, mozaika i vitraža, ali i unikatnih konstruktivnih elemenata unutar jednog objekta. Građani Barcelone su imali sluha za njegove mnogo mirnije i svedenije projekte, ali historija arhitekture će ga pamtiti po onim smjelijim, kroz koje je napravio određene pomake za struku.

Među prvim radovima kao diplomiranog arhitekte nalazi se kuća Visens u Barceloni – kuća koja je pripadala proizvođaču opeka i keramičkih pločica, inspirisana arapskom i perzijskom tradicijom. Tu se vidi da će se Gaudi u budućnosti igrati sa dekoracijama, volumenima, da će miješati stilove na eklektičan, originalan, pa i bizaran način.

Svedeni nameštaj

Uprkos ekstravaganciji, njegov namještaj je bio iznenađujuće sveden. Služio se običnim punim hrastom, iako ne bez zaobljenih linija i bez diskretnih cvijetnih dekoracija, u “klasičnom” Art Nouveauu. Komadi su bili dizajnirani za određene interijere, pa je time Gaudi postizao uravnoteženost – nakićeni, puni, barokni stil u enterijeru kontrastiran svedenim namještajem sa velikim nedekorisanim površinama, gdje jedno pored drugog čine harmoničnu cjelinu.

Na primjeru parka Guelj se može vidjeti Gaudijeva vještina u ispunjavanju urbanističkih, arhitektonskih i estetskih zahtjeva.

Eusebio Guelj je želio svom gradu ostaviti “rajsko” naselje na obodu grada. Danas se park Guelj ne nalazi baš na periferiji grada i nikakvo naselje nije izgrađeno u sklopu tog jedinstvenog kompleksa, međutim Gaudi je park Guelj oblikovao na nekoliko načina i poslije Sagrada Familije, park je njegovo najreprezentativnije djelo. Iskazao se u pejzažnoj arhitekturi. Inspiraciju je našao u engleskim “divljim” vrtovima, svojevrsnom buntu protiv narastajuće industrijalizacije gradova.

Na primjeru parka Guelj se može vidjeti Gaudijeva vještina u ispunjavanju urbanističkih, arhitektonskih i estetskih zahtjeva. Urbanistički, park Guelj je bio integralni dio stambeno-rekreativnog kompleksa koji je trebao sadržavati 60 stambenih jedinica. Na kraju je, zbog manjka interesa izgrađno samo par stambenih objekata ali može se pratiti Gaudijeva ideja. Sam park je isprojektovan kao terasasti prostor koji se uklapa u postojeći reljef terena.

Arhitektonski objekti, osim Gaudijeve kuće (La Torre Rosa) uključuju ulazne paviljone i potporne stubove za brojne terase. Na primjeru parka Guelj se pokazuje njegova vještina oblikovanja i funkcionalnosti u jednom. Pločice, npr., imaju dvojaku funkciju – estetsku, ali i praktičnu, kao zaštita od korozije. Također, njegova sklonost ka oblim ivicama koje mekano prelivaju svjetlost preko sebe su se pokazale praktičnom za odbijanje nepoželjnih penjača po zidu.

Postoji zanimljivost vezana za park Guelj, kada je Gaudi, željeći ostaviti svoj “potpis” na projekat, polomio set posuđa koji mu je u nasledstvo ostavila majka i izlijepio po vijugavoj klupi na terasi parka. Osim toga, park je zbog svog bogatog dekora i simbola pokrenuo glasine da su i Gaudi i Guelj zapravo bili članovi nekog tajnog društva, ali ispred tih glasina se ispriječila činjenica da je Gaudi bio duboko religiozni katolik.

Kad ste već ovde…

• Nisu verovali u nju, a postala je kraljica arhitekture