Forma od 100 kg pletiva raspliće se na klupka sa početkom otvaranja izložbe i traje do zatvaranja paviljona, nakon čega će predivo biti iskorišćeno za izradu odevnih predmeta.
Konkursni rad pod nazivom „Rasplitanje – Novi prostori; Unraveling – New Spaces“ predstavljaće Republiku Srbiju na 19. Međunarodnoj izložbi arhitekture Bijenala u Veneciji, koja će se održati od 10. maja do 23. novembra 2025. godine.
Autorski tim koji stoji iza izabranog rada čine arhitekte Davor Ereš, Jelena Mitrović i Igor Pantić, kao i Sonja Krstić i Ivana Najdanović (dizajn tekstilne strukture), te Petar Laušević – inženjer kinetike i energetskog napajanja. Saradnik za produkciju je Dušan Međedović, arhitekta.
Pročitajte još na Gradnja.rs:

Tradicija pletenja i Beogradska šaka
Podsetimo, konkurs su raspisali Ministarstvo kulture i Muzej primenjene umetnosti, u saradnji sa Udruženjem arhitekata Srbije, a Žiri je izabrao pobedničko rešenje, te u obrazloženju između ostalog navodi:
„Ovaj rad nas na poetičan i slojevit način upućuje na razumevanje naša ‘dva nasleđa’. Jedno koje se odnosi na tradiciju pletenja, tkanja i veza u Srbiji, ali i drugo koje se oslikava u tradiciji ‘eksperimenata baziranoj na računarskoj propoziciji adaptibilnosti i artificijalnog’, simbolički predstavljenoj u ‘beogradskoj šaci’, prvoj bioničkoj šaci na svetu napravljenoj 1963. godine na institutu ‘Mihajlo Pupin’”.
„U ovoj neočekivanoj sintezi, za autore ‘obe tradicije imaju istovremenost polazišta’ dočaravajući tako ‘sinhronost misaonog, kreativnog i rukotvornog‘. Ovako postavljena tema na jedan inteligentan i zanimljiv način odgovara na temu 19. Bijenala arhitekture u Veneciji – Inteligencija. Prirodna. Veštačka. Kolektivna.” – istakao je Žiri.

Horizonti novog stvoreni razgradnjom
Kako objašnjavaju iz pobedničkog tima, ideja izložbenog projekta za Bijenale je razvijanje slojevite interdisciplinarne saradnje između pletilja, arhitekata, dizajnera, programera i inženjera.
„Predloženi projekat, uz primenu tradicionalnih autohtonih veština pletenja, namerava da kolektivno izgradi i razgradi prostornu strukturu koja bi angažovala pitanja: autentičnosti kao materijalnosti mesta, pozicije rukotvornog delanja, procese učenja kroz delanje, kolektivnog iskustva i kolektivne inteligencije, uzajamnosti procesa gradnje i razgradnje, odnosa cikličnosti i cirkularnosti, uzajamnosti kooperativnog artificijelnog i kolektivnog kreativnog, postavljajući teme promenljivosti kao pitanje naše spremnosti da razgradnjom stvaramo horizonte novog“ – navode autori i dodaju:
„Ova pitanja sagledavala bi se kroz prizmu jedne lokalne materijalnosti (lirske, likovne, poetične), tradicije koja u sebi akumulira kolektivno transgeneracijsko iskustvo utilitarnosti, solidarnosti, znanja, veštine, kreativnosti, osećajnosti i posebnosti, naglašavajući tako da emocionalna, socijalna i kolektivna inteligencija nema svoju zamenu niti analogije u konstruktima veštačke inteligencije“.

Materijalnost strukture naglašava lokalnu tradiciju Srbije kao brdsko-planinske regije u kojoj postoji duga i raznolika tradicija rukotvorenja, pletenja, tkanja i veza.
Kako se dalje navodi, u okviru ovako postavljenih namera arhitektura deluje kao tranzicioni posrednik između individualnih i kolektivnih iskustava, želja, napora i snova, reflektujući ih na set mogućnosti koje rekonfiguriše artificijelna inteligencija posredstvom arhitektonske projekcije.
„Predlog želi da ponudi optimistični model interakcije i premrežavanja u kojem se dve inteligencije nadopunjuju stalno zadržavajući vidljivim granice svojih izvorišnih domena. Insistiranje na vidljivosti granica dve inteligencije ima za cilj da afirmiše značaj i jedinstvenost kolektivne inteligencije kao one koja se uvek izdvaja kao začetnik onoga što je novo i onoga što je voljno, slobodno i autonomno“ – objašnjavaju iz autorskog tima, te zaključuju:
„Materijalnost strukture naglašava lokalnu tradiciju Srbije kao brdsko-planinske regije u kojoj postoji duga i raznolika tradicija rukotvorenja, pletenja, tkanja i veza, od Sirogojna i zapadne Srbije, do veza i prepleta istočne i južne Srbije, od kojih svaka ima svoje posebnosti: materijalnost, boju, strukturu, vez i šaru. Kinetičnost i dinamika strukture ističu tradiciju eksperimenta baziranu na računarskoj propoziciji adaptibilnosti artificijelnog. Obe tradicije imaju istovremenost polazišta dočaravajući sinhronost misaonog, kreativnog i rukotvornog“.

Rasplitanje od otvaranja do zatvaranja
Forma se plete od 100 kg pletiva, koje se mašinski struktuira prema usvojenom paternu tako da se tokom izložbe ostvaruje rasparavanje. Pletivo se izrađuje u segmentima 80 x 62 cm, dok udvostručen segment – 160 x 62 cm – ima težinu od 200 grama.
Dizajn, priprema i mašinska obrada se obavljaju u Srbiji u pogonima fabrike u Blacu. Na licu mesta, u Veneciji, segmenti se spajaju i ukrajaju u formu. Struktura se oslanja na žičane izvodnice koje se šrafe u plafonske grede.
Nakon završetka izložbe klupka sa predivima su predviđena za izradu upotrebnih odevnih predmeta.
Forma se raspliće sa početkom otvaranja Bijenala i traje kontinuirano do zatvaranja paviljona. Rasplitanje pletiva se ostvaruje namotavanjem na 100 klupka koja su raspoređena po zidovima. Klupka se okreću preko motora koji imaju tempiranu brzinu prema trajanju izložbe.
Motore pokreće energija solarnih panela koji su raspoređeni na krovu i manjim delom na fasadi. Fleksibilni solarni paneli se montiraju na krovnu laternu ukupne jačine 800 W. Dimenzije panela su 75 x 54 cm, debljina 3mm, lako se montiraju. Potrebno je 8 komada panela za napajanje motora koji namotavaju predivo.
Nakon završetka izložbe klupka sa predivima su predviđena za izradu upotrebnih odevnih predmeta.

Tokom trajanja izložbe biće priređena publikacija u kojoj će biti predstavljen niz autora koji istražuju teme materijalnosti, arhitekture i digitalne fabrikacije.
Uz izložbu će biti uređen i priređen izložbeni katalog koji će predstaviti teme koje grade nove veze između lokalne tradicije inventivnosti i pitanja digitalne fabrikacije, kao i pitanja delatne prakse rukotvornog, robotske kinetike i fleksibilnosti arhitektonske forme.
Tokom trajanja izložbe biće priređena publikacija u kojoj će biti predstavljen niz autora koji istražuju teme materijalnosti, arhitekture i digitalne fabrikacije, navodi se u izabranom radu.

Svaka čast za ideju!
Много приче ниокошта! Зар ћемо и архитектуру да претварамо у концептуалну уметност? Осврнимо се на Бијенала Курта Форстера који је показао како треба да изгледају Бијенала. Архитектура треба да истражује путеве за смислене идеје које ће се супротставити њеном претварању у робу… А Бијенале је прилика да се такве идеје прикажу и афирмишу. Овакав приступ је странпутица….