Alen Žunić: Čuvamo objekte ne zbog njihove stvarne vrednosti već zbog straha od novog

Konferencija BuildUp okupiće domaće i regionalne arhitekte koji će razmatrati jednu od najvažnijih disciplinarnih tema u veku koji je pred nama. Poznati hrvatski arhitekta je među njima.

Rekonstrukcija, revitalizacija i prenamena najbitnije teme sa kojima se arhitekte i urbanisti susreću u prvim decenijama 21. veka, smatra Alen Žunić, docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i osnivač studija Albatross.

On će na konferenciji BuildUp prikazati svoj holistički pristup revitalizaciji industrijskog nasleđa na primeru Tehno inovacijskog inkubatora Potpićan.

Prepoznavši potencijal koji leži u problematici „Re:Gradnje“, Žunić je posvetio svoje post-diplomske studije upravo ovoj tematici. Stečena znanja primenjuje na razmeri celih gradova koji su se našli u krizi post-industrijske tranzicije.

U ovom intervjuu nam otkriva svoju jedinstvenu metodologiju.

Pročitajte i ovo:

• BuildUp 2023: Vodeće arhitekte stižu na konferenciju Re:Gradnja 7. novembra

[SVET] – Da li su teme revitalizacije i renoviranja dovoljno zastupljene u arhitektonskom diskursu? Koje je vaše mišljenje?

Mislim da je pitanje prenamjene ključno za budućnost postojećih gradova i za našu struku uopće u 21. stoljeću. Imamo prilike po prvi puta svjesno koristiti postojeće napuštene industrijske, vojne ili čak stambene zgrade i kroz insertiranje novih programa i sadržaja zapravo poštedjeti još slobodni prostor  od trošenja i nekontrolirane eksploatacije netaknutih i neizgrađenih dijelova gradova.

Razne inicijative poput New European Bauhausa zagovaraju takav pristup, redovito uključujući u to i pojmove i procese cirkularne ekonomije ili redukcije emisije CO2. Iako u prenamjenama vidim dobre namjere treba biti oprezan da to ne postane samo floskula na razini UN ili EU, preporuke za održivost koje obično završe beskonačnim poveljama o tome što treba, ali ne i kako, dok sadržaj tih tekstova ostaje preopćenit i neupotrebljiv.

Pitanje prenamjene je ključno za budućnost postojećih gradova i za našu struku uopće u 21. stoljeću.

Koliko je tema popularna može se vidjeti i prema recentnim dobitnicima Pritzkera, poput Lacaton i Vassala, koji imaju sjajne originalne pristupe, iako većina projekata danas u oblikovnom smislu klizne u klišeje prenamjene gdje svaki objekt pomalo sliči na ostale sa Pinterest-a.

Meni je tema zaštite naslijeđa i prenamjene teorijski najbolje obrađena u Koolhaasovoj publikaciji Preservation is Overtaking Us gdje on ima dvojaki odnos prema njoj. Dok s jedne strane ona pomaže da ne proizvodimo beskonačna nova djela starhitekture, s druge strane je otišla toliko daleko da su neki njegovi projekti već sada zaštićeni i on sam kao autor zgrade ne može više na njima intervenirati! Uslijed takve sve ubrzanije zaštite svega oko nas pitanje je hoćemo li u budućnosti i neke još nerealizirane zgrade unaprijed štititi kao graditeljsko naslijeđe jer se očekuje da će biti vrijedne?

[REGIJA] – Da li su današnji pristupi zaštiti kočnica ili podsticaj transformaciji graditeljskog nasleđa? Da li „tačkasti“ pristup revitalizacije ima smisla ili nam je potreban holističko sagledavanje?

Mnoge stvari, ne samo kod nas, nego u Europi nisu moguće jer želimo sve ostaviti intaktnim pa brojne zone nažalost ostaju crne točke u centrima gradova – sa favelama, skvotovima i napuštenim površinama – i čuva se ono za što je jasno da nema budućnost. Kada se u europskom kontekstu nešto i dopusti, onda je to iznimka poput Centra Georges Pompidou i to odmah postaje antologijski primjer, što govori da zaziranja od smjelijih gesti ne bi trebalo biti.

Problem zaštite i manjka kreativnih revitalizacija kod nas je često, ne uvijek, ‘čuvanje radi čuvanja‘, ali ne zbog stvarne vrijednosti nekog objekta ili kompleksa nego zbog straha od novog. Amerikanci degradirane prostore u gradu ne ostavljaju bez rješenja, jer je to gubitak na svaki način, već ih odmah transformiraju i traže novu dodatnu vrijednost.

Problem zaštite kod nas je često ‘čuvanje radi čuvanja’, ali ne zbog stvarne vrijednosti nekog objekta nego zbog straha od novog.

High Line bi bio nezamisliv u našem kontekstu, i zbog administracije i procedure, ali i zbog straha od tako integriranog suvremenog rješenja. Netko bi pitao zašto park, a ne dodatni kvadrati poslovnih i stambenih objekata ili obrnuto….

No i kod nas su u ‘hrabrije’ vrijeme sredinom 20. stoljeća postojale vizije za tada još nepostojeće dijelove gradova kao što su Novi Beograd ili Novi Zagreb, tako je i danas, u 21. stoljeću, potreban vizionarski pristup transformaciji napuštenih ili nekonsolidiranih dijelova grada. Odgovor nije niti modernistička tabula rasua, ali niti bezrezervno čuvanje svega – rješenje je negdje na idealnoj sredini između ovih ekstrema.

[URBANIZAM] – Vi ste temom revitalizacije bavili na Harvardu i Kolumbiji, i to na razmeri čitavih gradova. Koja su vaša saznanja i kako temi Re:Gradnje pristupate u tako velikom formatu?

Na Harvardu sam postavio temelje za istraživanje, a onda sam se ekstenzivnije tome posvetio u New Yorku na Columbiji, koja jedina i ima školu arhitekture što u svom nazivu nosi pojam ‘preservation’ (Columbia GSAPP).

Istraživanje se bavilo modelima transformacije postindustrijskih gradova na Mediteranu i detaljnije je pokrilo industrijske gradove na hrvatskoj obali  iz razdoblja talijanske vlasti koji su iako nastali u fašističkom kontekstu Mussolinijeve politike u to vrijeme imali moderne funkcionalističke koncepte i avangardnu arhitektoniku.

Nažalost, danas su to neki vrijedni primjeri urbanističkog naslijeđa 30-ih godina, no bez živih funkcija i perspektive opstanka, budući da su istarski rudnici zbog koji su nastali Raša, Podlabin i Potpićan odavno ugašeni. Za pristupe urbanim transformacijama ima puno modela koje ne stignem sada ovdje prokomentirati, ali meni je zasigurno najdraža teorija arhipelaga, do danas vjerojatno najkreativniji pristup preobrazbi grada.

Ona je nakon inicijalne definicije Oswalda Mathiasa Ungersa dobila brojne iteracije, a posebno su interesantne teorija Netzstadta (razvijena na ETH-u u Zürichu) i japanski primjer – Fiber City.

[ARHITEKTURA] – Kako opšte principe prenamene i revitalizacije primenjujete na pojedinačnim objektima? Recite nam nešto više o projektu TIPO, o kom smo već pisali na našem portalu.

Zanimljivo je da je Potpićan bio jedan od gradova koje sam obrađivao, i komparirao sa ostalim talijanskim industrijskim gradovima toga vremena, tijekom rada na Columbiji pred nekoliko godina, a sada smo mi pozvani da u njemu projektiramo inkubator prenamjenom nekadašnje industrijske zgrade. Ona nije zaštićeni objekt tako da su izostale smjernica što je potrebno očuvati prilikom rekonstrukcije i prenamjene ili što je dozvoljeno u pristupu.

Unutrašnjost je bila u izuzetno lošem stanju, s vidljivom korodiranom armaturom i brojnim oštećenjima betonske konstrukcije i pokazalo se da bi bilo skuplje ojačavati i mijenjati dio po dio strukture umjesto da se cijela unutrašnjost gradi ispočetka. Odlučili smo se stoga sačuvati samo vanjsku ovojnicu s prepoznatljivim gridom, a iznutra je sve planirano nanovo, u metalnoj konstrukciji. Rješenje je poput ‘kuće u kući’, ‘kutije u kutiji’, spoj staroga i novoga.

Odlučili smo se stoga sačuvati samo vanjsku ovojnicu s prepoznatljivim gridom, a iznutra je sve planirano nanovo, u metalnoj konstrukciji.

Kako bi ipak sačuvali vidljivost nekadašnjeg objekta na fasadi smo odlučili dodati novi sloj pročelja koji je jedva primjetan, od prednapete transparentne membrane poput platna s dovoljnom propusnošću svjetla i pogleda. Tako su u isto vrijeme na inkubatoru prisutni i naša ‘fasada budućnosti’, ali i postojeća ‘fasada prošlosti’ – teški armiranobetonski stupovi i grede, odnosno ono što ostaje nakon rušenja dotrajalih dijelova unutrašnjosti zgrade separacije ugljena.

Ovaj naš pristup je oduševio nekoliko drugih gradova koji su nas pozvali da upravo tehnološki i istraživački izazovne objekte i kod njih smjestimo u postojeće industrijske i vojne objekte tako da će većina naših projekata u narednih dvije godine biti rađena u domeni prenamjene i rekonstrukcije.

[PUBLIKACIJE] – Za pohvalu što za svaki projekat objavljujete celu monografiju na nekoliko stotina stranica. Šta je glavni cilj tako ambicioznog dodatka?

Za sada je to samo dodatak koji produciramo za vlastite potrebe, kao sistematizirani repozitorij znanja koji onda koristimo u svakoj sljedećoj prilici kada se susretnemo sa sličnim zadatkom.

Svaka publikacija je zapravo sustav teorijskih tekstova, slika i rendera, inspiracija, neobjavljenih varijanti, ideja i detaljnog prikaza cijelog procesa nastanka rješenja. One i meni pomažu da rasuti materijal svrstam u ‘ladice’, odnosno sve ono što je do tada bio samo kreativni kaos zajedno s vrhunskim grafičkim dizajnerom slažem u objedinjeni produkt.

Tema prenamjene je za mene bila izrazito važan zadatak i to ne samo na razini ovog jednog objekta.

Tema prenamjene je za mene bila izrazito važan zadatak i to ne samo na razini ovog jednog objekta. Da bi se bolje pripremili za budućnost rješavanja izazova reuse-a mi smo krenuli u detaljno istraživanje šire teme revitalizacije i rekonstrukcije, a tijekom rada na projektu smo prikupili toliko materijala da smo otisnuli cijelu publikaciju na više od 300 stranica.

Na kraju smo dobili pravu knjigu o prenamjeni industrijskih objekata u tehnološki sofisticirane zgrade 21. stoljeća, a sada planiramo i jednu za prenamjenu vojnih objekata jer smo dobili poziv i za takav zadatak.

Cilj je jednoga dana napraviti izložbu ALBATROSS-a gdje će knjige biti ključni eksponati, ali do toga ima vremena, kada se isprofilira još nekoliko projekata i kvalitetnih tema.

[EDUKACIJA] – Smatrate te li da su teme rekonstrukcije, revitalizacije i prenamena treba intenzivnije obrađivati i na fakultetima arhitekture?

Čini mi se da je to jedini put, da mladi arhitekti već kao studenti počnu razvijati senzibilitet za korištenje postojećih resursa, umjesto mnogo lakšeg jednokratnog trošenja netaknutih dijelova gradova i naselja.

Današnje generacije, koje odrastaju istovremeno sa sve većim globalnim problemima poput intenzivnih klimatskih promjena, zagađenja zraka ili nedostatka određenih resursa, su one na koje će u budućnosti najviše moći utjecati na njihovo rješavanje.

Upravo će urbanizam i arhitektura tu odigrati veliku ulogu, a vjerujem da i u našoj regiji dolazi do promjena i shvaćanja da postoji potreba za RE: metodama.

Tako je na primjer, na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu gdje radim, od ovog semestra zajednička tema svim diplomskim radovima upravo ‘reuse’ i nadam se da ću i ja sa svojim diplomantima uspjeti doći do kvalitetnih rješenja na lokacijama koje obrađujemo.

Obezbedite svoje mesto na konferenciji BuildUp

Konferencija BuildUp, pod nazivom „Re:Gradnja“, okupiće 7. novembra, u prostoru Jugoslovenske Kinoteke, 12 vodećih domaćih i regionalnih biroa koji će nam otkriti svoje specifične pristupe i najreferentnije projekte. Očekuje nas i četiri panel diskusije na kojima će arhitekte razmeniti mišljenja.

Kao takva, konferencija je odlična prilika da proširite svoja znanja o bitnim stručnim temama i ostvarite vredne profesionalne kontakte.

Karte su u prodaji po ceni od 5.000 dinara + PDV.

Ukoliko želite da rezervišite svoje mesto na jednom od najvažnijih stručnih događaja u ovoj godini, registrujte se već sada preko popunjavanjem online formulara.

BuildUp 2023: Vodeće arhitekte stižu na konferenciju Re:Gradnja