Arhitekta Alen Žunić osvojio je ovogodišnju „Nagradu Ranko Radović“ za kritičko-teorijski tekst o arhitekturi na temu islamske arhitekture i umetnosti u Hrvatskoj. To je bio idealan povod da porazgovaramo o temi koja trese i celu Evropu.
Alen Žunić je nedavno izabran u zvanje docenta na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu gde vodi studio na zajedničkim zadacima u saradnji sa prestižnom arhitektonskom školom ETH u Cirihu. Cilj mu je da radi na projektima na jadranskoj obali, na prenameni postojećih i izgradnjih novih objekata, ali uvek s podlogom detaljnog prethodnog istraživanja. U međuvremenu, Alen piše naučne radove, a jedan od njih je nedavno ovenčan nagradom Ranko Radović u kategoriji kritičko-teorijskih tekstova o arhitekturi za publikaciju „Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj – osmanska i suvremena baština“.
Recite nam nešto više o ovoj knjizi, kao i o tome šta vas je motivisalo da sastavite tako opširno i monumentalno delo o islamskoj arhitekturi?
Alen Žunić (AŽ): Knjiga je napisana u koautorstvu s mojim nekadašnjim mentorom, a sada kolegom, profesorom Zlatkom Karačem koji je već u svojim ranim radovima i doktorskoj disertaciji započeo pionirska istraživanja islamskoga povijesnog sloja u Hrvatskoj, do tada gotovo nepoznatog i davno zaboravljenog, da ne kažem i namjerno „zametnutog“. Tijekom studija sam na njegov poticaj i ja započeo rad na toj temi, ali baveći se islamskom arhitekturom koja je vremenski meni bliža – onom modernom i suvremenom nastalom u 20. i 21. stoljeću. Prvo sam to pripremio kao teorijski rad za koji sam dobio nagradu rektora zagrebačkog sveučilišta, kasnije kao detaljan znanstveni članak, pa potom simpozijsko izlaganje, enciklopedijski prilog, da bi se kasnije udružio sa profesorom Karačem i sada smo, nakon gotovo 10 godina istraživanja, napokon objavili dugo planiranu i razrađivanu sinteznu knjigu.
Poticaj za rad na ovoj temi nam je bila njezina apsolutna neistraženost, pa smo knjigom htjeli sveobuhvatno elaborirati gotovo nepoznatu temu islamske baštine u Hrvatskoj, reafirmirajući u povijesti naše nacionalne arhitekture i umjetnosti jedan do sada zanemareni, vrlo zanimljivi stilski sloj po kojemu Hrvatska zauzima posebno mjesto na kulturnoj karti Europe kao prostor rasprostiranja najzapadnijih osmanskih, ujedno i islamskih spomenika. Tursko-islamska baština u najvećem se dijelu veže uz doba osmanske vladavine na velikim dijelom hrvatskog prostora tokom 16. i 17. stoleća, s tim da su naši pogranični dijelovi pod turskom vladavinom bili i znatno duže, sve do kraja 18. stoleća, što se kao neželjena činjenica u prošlosti često potiskivalo.
Tema islamske arhitekture, a naročito arhitekture džamija, verujem, stručnoj javnosti i generalnoj publici nije naročito bliska. Da li biste mogli da nam približite neke ključne principe projektovanja islamskih građevina religijske namene?
(AŽ): Islamska arhitektura je u smislu apriornih zadatosti u oblikovanju jako zanimljiva, posebno kada govorimo o džamijama, zato što za razliku od na primjer jevrejskih sinagoga ili univerzalnih kanona kršćanskih crkava nema unaprijed propisane liturgijske modele prema kojima nastaje, a i vrlo su velike regionalne razlike u islamskoj arhitekturi npr. Arabije, mogulske Indije, omejadske Andaluzije, Perzije ili pak osmanskoga kulturnog kruga kojemu su pripadali naši krajevi.
Kod džamija nije propisano kako bi trebao izgledati krov molitvenog prostora, kako treba projektirati minaret, ili na koji način bi trebali biti dizajnirani mihrab ili minber. Ključ je tek u tome da džamija ima obligatan neobičan zaokret u orijentaciji koji je na svakoj točki svijeta drugačijega kuta, no uvijek usmjeren prema Meki – to je tzv. peta orijentacija islamskoga svjeta koja se naziva kibla. Za razliku od ostalih molitvenih prostora u drugim konfesijama – ona nije sveto mjesto, džamiju se ne posvećuje, nije ni sakralni prostor jer u obredu nema prinošenja žrtve Bogu, već je to jednostavno prostor molitve i učenja vjere. Bilo koji Musliman može formirati svoju džamiju i pod otvorenim nebom samo postavljajući tepih na tlo i moleći se u smjeru Meke, i to je zapravo jedina čvrsta zadatost u projektiranju džamije – orijentacija ka Ćabi (svetome abrahamskome mesdžidu u Meki). Međutim, kroz povijest su se pojavili neki arhitektonski elementi koji su postali dio svakog džamijskog prostora – mihrab (niša u zidu u smjeru Ćabe), minber (velika propovjedaonica za hudbu hatiba tijekom džume svakoga petka u podne), zatim je definirano odvajanje ženskih vjernika na galeriju koja se naziva mahfil, a uglavnom je u povijenim primjerima osmanskoga kruga često postavljena i kupola nad glavnim molitvenim prostorom, što je utjecaj bizantske arhitekture. Danas se pak vide određeni pomaci – iako su na primjer stoljećima minareti (tornjevi sa kojih se zaziva ezan) bili gotovo uvijek istoga štapićastog, izduljenog oblika, u suvremenim interpretacijama vidimo kreativne pomake poput džamije koju Bjarke Ingels projektira za Tiranu, ili rad Zahe Hadid za istu lokaciju u Albaniji.
Bilo koji Musliman može formirati svoju džamiju i pod otvorenim nebom samo postavljajući tepih na tlo i moleći se u smjeru Meke. To je jedini zadatak u projektovanju.
Teško je islamskoj arhitekturi, osobito suvremenoj, dati zajednički oblikovni nazivnik jer se, kao i u drugim konfesijama, produkcija kreće od kiča i manirističke ornamentike do estetiziranih primjera koji teže pojednostavljenijim i čistim formama, a u kršćanskom okruženju Zapada svjedočimo čak i određenim asimilacijskim gestama u decentnosti i nenaglašenosti oblikovanja.
Za razliku od srpskog konteksta, gde je islamska arhitektura imala viševekovnu tradiciju, sve do 30-ih godina 20. stoleća, arhitektura ove vrste u Hrvatskoj gotovo da nije imala korena. Kako su modernistički nastrojene arhitekte u Hrvatskoj reagovale na jednu sasvim novu arhitektonsku tipologiju kao što su to islamske građevine religijske namene?
(AŽ): Zapravo je samo percepcija takva, da na hrvatskom teoritoriju nije bilo islamske arhitekture i upravo u tome je, nadam se veliki doprinos naše knjige – da osvjetlimo i pokažemo tri stoljeća osmanske baštine u Hrvatskoj. Postoje brojni primjeri slikovitih povijesnih džamija, turbeta, hanova, hamama, česmi, utvrda…
Dakle, kao i u Srbiji, iako u nešto slabijoj mjeri, tradicija jest postojala i u Hrvatskoj, a problem zaborava tog perioda, uz notorne povijesne antagonizme, nastaje ponajviše zato što je između posljednje osmanske građevine i prve moderne džamije izgrađene na tlu Hrvatske prošlo više od 300 godina. Nakon tri stoljeća diskontinuiteta i sustavnog razaranja prepoznatljivih povijesnih spomenika Islama, u Hrvatskoj se tek tijekom 20. stoljeća razvija novi sloj moderne i suvremene islamske arhitekture s autorski relevantnim projektima i realizacija vrsnih arhitekata i drugih umjetnika.
Koji su bili glavni protagonisti, odnosno arhitekte-projektanti i stvaraoci koji su odredili istoriju islamske arhitekture i umetnosti u Hrvatskoj? Da li je bilo više pravaca i pristupa u intepretaciji ideje islama u hrvatskoj arhitekturi ili je reč solidnom i jedinstvenom interpretativnom maniru?
(AŽ): Za povijesno vrijeme je zbog nedostatka izvora teže istaknuti pojedince koji su u Hrvatskoj ostavili autorski trag, uglavnom su to bili strani arhitekti porijeklom iz drugih dijelova osmanskog carstva (ali je poznato da je npr. Makarsku utvrđivao neimar Hajredin koji je gradio i znameniti mostarski most). Ako govorimo o modernom i suvremenom sloju onda je slika autorski puno jasnija. Islamske zgrade osmišljavaju i projektiraju korifeji hrvatske i jugoslavenske arhitekture i umjetnosti toga vremena, poput Zvonimira Požgaja, Stjepana Planića, slikara Omera Mujadžića, Jurja Neidhardta, Džemala Čelića i Mirze Gološa i drugih, a istraživanje sloja nove islamske arhitekture 20. i 21. stoljeća otkrilo je i posve nepoznate velike projekte hrvatskih autora za džamije u arapskim zemljama, poput projekata kipara Dušana Džamonje za vjerske komplekse u Iraku i Alžiru, džamija Ivana Prtenjaka, Emilije Poletti, Žarka Vinceka i drugih. U recentnom sloju projekata nagrade na natječajima za nove džamije, primjerice u Osijeku, dobili su istaknuti aktualni autori poput Gorana Rake i Davora Matekovića.
Islamske zgrade projektiraju korifeji hrvatske i jugoslavenske arhitekture, poput Zvonimira Požgaja, Stjepana Planića, Omera Mujadžića, Jurja Neidhardta…
Meni apsolutno najdraži i zasigurno najvrijedniji projekt nove džamije u Hrvatskoj jest onaj arhitekta Juraja Neidhardta, zagrebačkog đaka koji se nakon rada u ateljeima Le Corbusiera i Petera Behrensa pred Drugi svjetski rat vratio u naše krajeve, pozicionirao se kao profesor u Sarajevu, no krajem 60-ih projektirao je za lokaciju na zagrebačkom Srebrnjaku remek-djelo islamske moderne arhitekture koje je prema mojemu mišljenju nadišlo i kreaciju njegova učitelja Corbusiera – kapelicu Notre Dame u Ronchampu. Preferencija je, naravno, sasvim osobna i subjektivna. Ta njegova džamija je skulpturalna i arhitektonska vizija izrazitog plasticiteta kakvu danas možemo vidjeti samo kod starhitekata poput Zahe Hadid ili kineskog biroa MAD arhitekti – zaobljene i izduljene krivulje sa odličnim proporcijama i kompozicijom – a projektirana je prije 50 godina! Nažalost, nije nikada izvedena…
Kontraverzna priča, istorijski gledano, jeste ona o transformaciji „Doma likovnih umjetnosti“ u džamiju, tokom Drugog svetskog rata. Da li biste nam mogli reći nešto više o arhitekturi i sudbini ovog objekta?
(AŽ): Spomenuta zgrada je idealan tschumievski primjer crossprogramminga ili unakrsnog programiranja gdje se „zadana prostorna konfiguracija koristi za program za koji nije predviđena“, odnosno kako bi on istaknuo zornim primjerom – korištenje crkve zgrade recimo za kuglanje. Još složeniji arhitektonski, ali i neugodni ideološki put prošla je građevina za koju me pitate. Kao djelo Ivana Meštrovića izvedena je 1938, obložena bijelim bračkim kamenom, u ideologiziranoj funkciji spomenika kralju Petru Karađorđeviću, formalno kao objekt proširenja izložbenih prostora društva umjetnosti ‘Strossmayer’. Uspostavom Nezavisne države Hrvatske poglavnik Ante Pavelić je, da bi poništio njenu relaciju spram jugoslavenskoga kralja odredio da će se zgrada Doma prenamijeniti u džamiju, ponovno ideologizirajući njenu namjenu. Paradokslano je da je tek 1941, dolaskom fašističke države, Zagreb po prvi puta dobio pravu džamiju! Iako ona nije bila ab ovo i namjenski projektirana građevina, muslimani su tek tada, nakon niza desetljeća pokušaja i incijativa, dobili dostojan molitveni prostor u samom centru grada. Stjepan Planić je projektirao eksterijer s tri minareta (visine 45 metara) i šadrvanom, a interijer i opremu autorski potpisuje Zvonimir Požgaj. Posebno impresivan u izboru skupocjenih materijala i finih detalja bio je bio interijer gdje je na zidovima ostvaren spoj arabeske i motiva sa starohrvatskih kamenih pletera.
Dolaskom socijalističke Jugoslavije džamija u Zagrebu je zatvorena, njeni su minareti 1948. srušeni, a svi delovi enterijera su uklonjeni.
Međutim, dolaskom socijalističke Jugoslavije džamija je zatvorena, njeni su minareti 1948. srušeni, a svi dijelovi džamijskoga interijera su uklonjeni, pri čemu su vrijedni tepisi odnešeni u Titove rezidencije na Brijunima. Objekt je po treći puta u nepunih desetak godina ideologizirano adaptiran, ovaj put za potrebe Muzej revolucije. Uspostavon samostalne Hrvatske zgrada je ponovno ideološki pročišćena, pa je i program prethodnoga režima poništen, ali je paviljon konačno vraćen u izvorno stanje i po elementima arhitekture, i po izložbenoj funkciji. Inače, jedini danas sačuvani trag nekadašnje džamije je velika fontana na trgu ispred Doma za koju mlađi Zagrepčani i ne znaju da je zapravo šadrvan za obredno pranje, odnosno uzimanje abdesta prije molitve.
Nedavno je publika u Beogradu mogla posetiti izložbu o umetničkim ostvarenjima skulptora Dušana Džamonje. Jedan od njegovih značajnijih radova jeste i Islamski centar i džamija u Rijeci. Oblikovnost ovog centra je kranje apstraktna. Kako arhitektura i umetnost u ovom slučaju korespondiraju sa idejama islamske religije?
(AŽ): Drago mi je da razgovramo i o tom objektu, kojega smo vrlo visoko vrednovali u našoj knjizi, krajnje stavili smo ga i na naslovnicu. Riječka džamija je prvi vjerski objekt islamske konfesije podignut u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Imao je dugi pripremni i natječajni proces, a samo rješenje objekta je izabrano izvan kompetitivne procedure direktnom narudžbom 2003, i to ono kipara Dušana Džamonje, inače pozvanog autora na natječaju iz 2001. čiji je rad tada, u redovitoj proceduri, bio diskvalificiran zbog kašnjenja s rokom predaje. Prerađeno Džamonjino idejno umjetničko-skulpturalno rješenje džamije (zapravo apstraktni skulpturalni model vanjštine objekta) arhitektonski su od 2007. razradili Branko Vučinović i Darko Vlahović iz zagrebačkog biroa ADB, pretvorivši ekspresivni oblik u kompleksnu funkciju, smjelu konstrukciju i u konačnici – u religijsku arhitekturu vrsnih atributa.
Pitanje koje se ovdje postavlja jest koliko je na riječkome sklopu riječ o originalno modeliranoj formi baš za tu džamiju, a koliko o rutiniranom deja vue likovnom rukopisu kipara Dušana Džamonje, što svejedno ne umanjuje uspješnost ove iznimne realizacije. Naime, skulpturalni model koji je odredio vanjski oblik džamije samo je jedna od derivacija manje poznatih Džamonjinih prijašnjih vizija džamija projektiranih za arapski svijet. Danas izvedeni projekt nanizanih kalota začet je, naime, davne 1985. za Islamski i religijski centar u Oranu u Alžiru, kasnije i za monumentalnu BM džamiju u Bagdadu, a slična je tema vidljiva i na drugim kiparovim djelima poput Skulpture ALP-II postavljene 1981. u Parku skultpura u Vrsaru, te na još nekoliko skulpturalnih kompozicija iz ciklusa ALP.
Da rezimiram – u riječkom se slučaju radi o prelijepoj, ali donekle nekontekstualnoj inicijalnoj maketi (inauguriranoj na natječaju 2001. godine), koju je ADB vjerodostojno poštivao na razini izvanjske forme, no uz samosvojno funkcionalno i konstruktivno rješenje te originalno oblikovani interijer u kojemu Džamonja za života nije dospio ostaviti traga. Poštivani su svi islamski imperativi – od orijentacije, do svjetla, fontane ispred objekta i pozicioniranja minareta, a jedini segment koji u konačnici nije izveden prema zamislima projekatanata jest minaret u punoj visini koji je „da ne bude previše vidljiv“ znatno skraćen u odnosu na inicijalnu vrlo elegantnu formu.
U novije doba, poznat je referendum kojim je zabranjena izgradnja minareta u Švajcarskoj, na primer. Uvećavanje broja migranata reaktuelizuje pitanje i poziciju islamskih religijskih objekata u zapadnim demokratskim društvima. Koja je pozicija islamske arhitekture i umetnosti u Hrvatskoj danas, a kakva je situacija u drugim evropskim zemljama?
(AŽ): Unatoč tome što se pitanje islama projicira u prozapadnim medijima kao sve alarmantniji problem, u arhitekturi se kao suprotnost pojavljuje upravo sve veći broj istraživanja i vrsnih realizacija o toj tematici. Dok se Švicarci brane od izgradnje minareta (gdje danas živi više od 350.000 Muslimana), u Hrvatskoj gdje je muslimana oko 65.000 događa se jedan obrnuti proces – kod nas se projektira i gradi sve veći broj džamija, od Siska i Osijeka, do Rijeke, Pule, Zagreba… i to putem ambicioznih javnih natječaja s kvalitetnim rezultatom.
Nakon 9/11 i potom nedavnih velikih migracija s Bliskog istoka u Evropu pitanje muslimana je nažalost za mnoge postalo predmet straha.
Nakon 9/11 i potom nedavnih velikih migracija s Bliskog istoka u Europu pitanje muslimana je nažalost za mnoge postalo predmet straha, tako da u današnje vrijeme kada vjerske razlike postaju prepereka u interakciji među ljudima, ova knjiga ima namjeru pokazati kako bi arhitektura trebala biti iznad tih problema. Željeli smo pokazati kako arhitekti imaju rješenje za takav antagonizirani svijet i kako i ona ’druga strana’ (Istok, islam) ima vrijedne elemente arhitekture, kulture i oblikovanja prostora.
Na konkursu za Nagradu Ranko Radović 2018 konkurisali ste sa čak tri publikacije. Prva je o islamskoj arhitekturi, druga o stvaralaštvu Borisa Magaša, a treća o autorskoj arhitekturi Velimira Neidhardta. Pisali ste i o radu arhitekta Aleksandra Dragomanovića, kao i o arhitekturi Rema Koolhaasa, a u koautorstvu sa Zlatkom Karačem priredili ste i „Antologijski arhitektonski vodič Zagreba“. Koja je veza između svih ovih publikacija, tema i tekstova? Kako ove teme i stvaraoci međusobno korespondiraju?
(AŽ): Kako sam odlučio biti u jednakoj mjeri i projektant i teoretičar (vrijeme će pokazati koliko ću u tome uspjeti), ova prva faza istraživanja i pisanja o drugim arhitektima kao i intervjuiranja i bliska korespondencija s korifejima svjetske arhitekture poput Rema Koolhaasa, Denise Scott Brown, Kenetha Framptona, Akosa Moravanszkog… ili ključnih regionalnih arhitekata, poslužila mi je kao stanoviti oblik učenja o arhitekturi. Umjesto odlazaka na praksu u različite urede vjerujem da mi je više pomoglo na primjer izučavanje Koolhaasova rada tijekom studija na Harvardu i pisanje magisterija o njemu, posljedično i dojmljivi osobni razgovora s njim, nego li što bih naučio da sam bio anonimni pripravnik u OMA-i. Naravno, to je osoban stav, nekome drugome bi drugačiji pristup bio bliži i draži.
Borisa Magaša smatram za našeg najvećeg arhitektu koji je ostvario i antologijske primere poput hotela Haludovo na Krku, Solaris kod Šibenika, stadiona Poljud u Splitu ili Muzeja revolucije u Sarajevu.
Kako sam u velikoj mjeri definiran i lokalnim kontekstom, a ne samo bavljenjem svjetskim imenima, odlučio sam detaljno istražiti i opuse hrvatskih arhitekata koji su me posebno zainteresirali. Borisom Magašem sam se bavio jer ga smatram najvećim arhitektom s ovih prostora uopće, jednim od rijetkih koji je uspješno ostvario sintezu teorije, prakse i edukacije – vrhunski projektant koji je pri tome intelektualno superiorno pisao i publicirao, predavao je teoriju arhitekture na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, konstrukcije na Građevinskom fakultetu u Rijeci, a ujedno je ostvario i antologijske primjere poput hotela Haludovo na Krku, kompleksa Solaris kod Šibenika, stadiona Poljud u Splitu ili Muzeja revolucije u Sarajevu. Sličan je stvaralački prosede obilježio i karijeru akademika Velimira Neidhardta.
Dragomanović koji nije pisao, s druge je strane jedan od najvećih hrvatskih talenata u smislu profinjene estetike arhitekture – majstor bijelih lebdećih volumena koji su se uvijek temeljili na racionalnim postavkama rastera i oblikovnog minimalizma, s izvorištima u holandskoj arhitekturi koja je prema mojem mišljenju u najvećoj mjerili obilježila hrvatsku arhitektonsku scenu u doba kase moderne. Opus i projektantska metoda arhitekta Aleksandra Dragomanovića je i predmet moje doktorske disertacije. Vodič o arhitekturi Zagreba bio je pak idealna prilika da se bolje upoznam s neposrednim kontekstom u kojem živim, da istražim arhitekturu grada koji me formatirao u mladim godinama i da saznam više o njemu – knjiga je vjerojatno posljedica iznimne radoznalosti o stvarima koje me okružuju, ali i nevjerojatne činjenice da Zagreb do tada nije imao svoj arhitektonski vodič.
U tom smislu su sva nabrojana imena i knjige meni bile od iznimne važnosti – kao virtualni učitelji koji su mi omogućili jako brzi napredak i stjecanje znanja usklađenih s vlastitim senzibilitetom za arhitekturu, a bez godina rutinskog stažiranja u uredima. Ujedno su mi ove knjige pomogle u treniranju teorijske misli i jasnoga kritičkog stava o arhitekturi, te svakako jasnijem izražavanju ideja i koncepata, što je nužno kod svakoga projektantskog rada.
Značajan stvaralački opus je iza vas. Međutim, vaša karijera arhitektonskog kritičara, teoretičara i istoričara, ali i projektanta tek je na počektu. Šta od vas možemo očekivati u skorijoj budućnosti? Koji projekti, događaji i publikacije su u aktuelnoj pripremi?
(AŽ): Ideja mi je spojiti u svojem djelovanju sve što vjerujem da arhitekt jest, u punom smislu riječi – istovremenu kombinaciju edukacije, istraživanja i teorije, i naravno, paralelnog projektiranja koje nikada ne dijelim na arhitekturu i urbanizam. Sinteza tih sfera zahtijeva dodatni napor, a ova godina će biti test koliko je moguć takav full pristup arhitekturi. Upravo su procesu dovršavanja dvije knjige vezane za noviju hrvatsku arhitekturu, radim trenutno dva velika arhitektonska natječaja, a odnedavno sam izabran u zvanje docenta na Arhitektonskom fakultetu gdje imam prilike voditi studio na zajedničkim zadacima u suradnji sa ETH u Cirihu, koji je možda i najbolja arhitektonska škola u Europi. Cilj mi je raditi na projektima na jadranskoj obali, na prenamjeni postojećih i izgradnjih novih objekata, ali uvijek s podlogom detaljnog prethodnog istraživanja. Tu su još neki planovi o međunarodnim suradnjama i boravcima u inozemstvu, ali je za sada još prerano govoriti o tome.
Kad ste već ovde…
pametno zbor ovaj alen
Eto sta ispade od metrovicevog paviljona…