Alen Žunić: Zbog čega sam osnovao platformu, a ne arhitektonski biro?
Arhitekta više nije onaj koji čeka da ga povremeno angažuju, već bi trebao da sam traži, inicira i dogovara projekte, i koji može biti i investitor svojih zamisli. Vreme je da arhitekte uzmu kontrolu u svoje ruke!
Arhitekte obično govore o svemu osim o novcu, kako pokrenuti biznis i uspešno voditi praksu. Sa dr Alenom Žunićem, osnivačem studija Albatross iz Zagreba, razgovaramo o tome kako pokrenuti savremenu arhitektonsku praksu koja odgovara poslovnoj klimi XXI veka stoleća, zašto se opredelio za Research-Based Design i Business to Business poslovni model.
Stara izreka kaže da je “arhitekta zidar koji je naučio latinski”. Vi ste krenuli obrnutim redosledom. Niste bili praktikant u nekom birou, a svoju karijeru gradili ste po akademskoj liniji (Harvard, ETH Zürich, Kolumbija NYC). Sa 26 ste doktorirali, a sa 30 godina ste postali najmlađi docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. U čemu je tajna?
Da, većina iz moje generacije odabrala je „uhodani“ rad u uredima ukoliko su htjeli prakticirati arhitekturu. Meni se činilo da puno više mogu naučiti u direktnom kontaktu sa svjetski poznatim arhitektima na najboljim školama, i to tako da umjesto da radim „za njih“ (i tek ih ponekad sretnem u birou) – odlučio sam raditi „s njima“. Taj specifičan proces učenja omogućio mi je da se ne povodim za „očekivanim“ koracima u struci, nemam naučenu shemu koju bih preuzimao od drugih, već prema vlastitim shvaćanjima konstruiram svoju „putanju“.
Njegov plan nikada nije bio da ostane napolju jer je kod kuće najlepše, a život ne čini samo struka.
To je možda teži i sporiji put, ali nudi veliku slobodu za testiranje pristupa projektiranju, pa se vodim onim što je ključno za moj ured Albatross – No Dogmas ! Znanstveno-teorijski okvir mi je dao znanja da arhitekturu tretiram ne kao isključivo dizajnersko-umjetnički proces, nego uvijek kao spoj znanosti, umjetnosti i socijalne interakcije. Ako u konačnici i ne uspijem, probao sam onako kako sam sam odabrao, a ne onako kako se „očekuje“.
Sarađivali ste sa Kenetom Fremptonom, Bernardom Čumijem i Remom Kolhasom. Da li vam je to iskustvo koristilo prilikom pokretanja sopstvene prakse?
S Framptonom sam možda razvio najbliži odnos, prvo tijekom boravka na Harvardu, ali posebno sada na Columbiji nakon što je poslušao moje predavanje o Borisu Magašu i zainteresirao se za teme kojima se bavim. Povezuje nas i dosta ljudi koje obojica znamo, i to što Frampton odlično poznaje naš kontekst.
S Tschumijem sam se upoznao sasvim slučajno, ali nakon prvog razgovora pozvao me da mu budem gost-kritičar za Studio projekt na Masteru Columbija UNY, gdje sam bio oduševljen načinom kako je osmislio program i model rada sa studentima – koliko je eksperimentiranja uveo, pod-zadataka, promišljanja izvan kutije. Tschumi neopisivo puno traži od studenata, ali su zato neki od tih projekata na kraju zaista vrhunska razina. To mi je dalo poticaj i nadu da bih tako nešto mogao ostvariti i u Zagrebu, jer zaista vjerujem da su naši studenti izuzetno talentirani, samo ih treba potaknuti da izađu iz zone komfora. To sam spreman pokušati, pa makar i neki od njih smatrali da sam prezahtjevan ili prestrog – oni koji su se odlučili za napredak i učenje sigurno će shvatiti, i do njih mi je stalo.
Koolhaas mi je pomogao definitivno najviše za osmišljanje vlastite prakse – indirektno, budući da sam magistrirao na njegovom opusu, organizaciji ureda i kroz osobne razgovore s njim i ključnim ljudima iz njegovog tima. Također, dao mi je vlastitim primjerom potvrdu da se izuzetan uspjeh može postići i bez da je nužno potrebno prethodno „službeno“ prakticirati u nekim drugim uredima i prvo skupljati „tuđa“ iskustva.
Nakon Harvarda, ETH Cirih i Kolumbije, odlučili ste da se vratite za Zagreb. Iz kojih razloga?
Iskreno, moj plan nije nikada niti bio ostati vani, doma je najljepše, a život ne čini samo struka. Još prije odlaska na Harvard (tijekom zadnje godine Mastera u Zagrebu) počeo sam neslužbeno paralelno raditi i na građi za doktorat, a dogovor s mentorom dr Zlatkom Karačem bio je da iskoristim odlazak u Ameriku kao vrijeme „odmora“ od pet godina intenzivnog učenja u Zagrebu, te da uz to skupim iskustva, upoznam se s ljudima iz cijelog svijeta i da si ispunim želju studiranja na najboljem svjetkom sveučilištu. ETH Zürich i Columbia su bili nastavak moje neutažive želje za učenjem, postdoktorsko usavršavanje fokusirano na brušenje istraživačkih iskustava i novih metodologija, jednostavno rečeno – vrijeme velike radoznalosti da vidim kako svijet i struka funkcionira izvan naših granica.
Vratio sam se kako bih doktorirao u Zagrebu s 26 godina, jer sam disertaciju u međuvremenu završio, iako sam imao ponudu da ostanem na Harvardu. No, tamo bih doktorat radio iznova, obaveznih 6-7 godina, što bi me udaljilo od moga stvarnog cilja koji sam si postavio još kao student, a to je da ću se usavršavati do 30-e godine i da ću točno tada otvoriti vlastiti ured (uspjelo je!). Sada radim planove i ciljeve do 40-e, imam dobrih ideja, i nadam se da će se također ispuniti.
U Manifestu vaše prakse navodite da je Albatross organizovan kao platforma, a ne kao klasičan arhitektonski biro. U čemu je razlika?
Ideja je da se, u skladu s dinamikom XXI stoljeća, timovi formiraju po potrebi zadatka s ciljem okupljanja uvijek najboljih kreativaca bez straha da će netko biti bolji od starijih kolega (dapače!). Svatko sa strane ima vremena razvijati svoje interese, neovisno o pojedinim zajedničkim projektima. To se u konačnici pokazalo poticajnim i za projekte, jer kao tim puno otvorenije odgovaramo na određene zadatke zbog neobičnih hobija i nearhitektonskih interesa članova tima.
Platforma im omogućava da izbegnu klasični hijerarhijski odnos šefa i zaposlenog.
Platforma nam omogućava da izbjegnemo klasični hijerarhijski odnos šefa i zaposlenika. Uspjeh se temelji samo na timskoj suradnji i nikada u popisu članova tima ne ističem tko je student, nikada ne pišem jesam li ja doktor ili docent na fakultetu, ravnopravni smo. Uz to, prosjek godina u uredu uvijek je ispod 30 godina.
Postoji samo jedan ključni kriterij uključivanja u tim – da su članovi spremni izaći iz svoje zone komfora, da istinski žele napredovati, bez da ih je potrebno nagovarati ili im objašnjavati da je to potrebno. Puno ljudi vidi tuđi uspjeh i želi ga, ali nisu spremni napraviti sve, pa ni malo od onoga što je neka osoba prošla da bi došla do vrhunskog rezultata. To je, nažalost, najčešći razlog neuspjeha nekih talentiranih, ali komotnih ljudi.
U svom intervjuu za hrvatski časopis Playboy, rekli ste da je napolju arhitekta istovremeno i projektant, i biznismen, i menadžer koji „lovi“ najbolje ljude za svoj tim, a da se kod nas arhitekte shvataju na boemski način, kao neke hipstere koji su ustvari umetnici. Kakav arhitekta nam danas treba?
Tada sam samo htio naglasiti kako u našoj svijesti i u edukaciji nema dovoljno te dimenzije arhitekta kao osobe koja zapravo vodi (i) biznis. Ured nije atelje u koji dolaze umjetnici ponekad nešto nacrtati, ovisno o inspiraciji – nego je arhitekt danas osoba čiji uspjeh, osim uvijek prisutne potrebe za kreativnošću, uvelike ovisi o razini organiziranosti. Više ne nabacujemo samo ideje i skice, nismo solo igrači nego moramo učiti o tome kako voditi ljude, kako podijeliti uloge, kako isprojektirati customer experience, kako definirati svoju tržišnu nišu, business plan itd.
„Puno ljudi vidi tuđi uspjeh i želi ga, ali nisu spremni ni malo od onoga što je neka osoba prošla da bi došla do vrhunskog rezultata.“
Najvažnije, arhitekt više nije onaj koji čeka da ga povremeno angažiraju, već bi trebao (kako to odavno rade u drugim strukama) sam tražiti, inicirati i dogovarati projekte, i koji krajnje može biti istovremeno i investitor svojih zamisli. Vrijeme je da i mi uzmemo kontrolu u svoje ruke – kontrolu koju su arhitekti davno izgubili.
Od samog starta, opredelili ste se za Business to Business model, a ne za rad sa klijentima. Da li ste za takvu odluku poslušali savet poslovnog konsultanta?
Postavili smo se od početka manje klasično arhitektonski, a više smo odlučili razvijati poslovni model koji nam je dao jasno usmjerenje što i kako želimo. Temeljne ciljeve i način funkcioniranja sam definirao s dugogodišnjim prijateljem i ekonomskim stručnjakom iz Instituta za inovacije Filipom Vrhovnikom, koji se pridružio Albatrossu. Zanima nas arhitekt koji je istovremeno kreativac i inovator, ali i manager i businessman, što će arhitekti rijetko priznati da je važno, barem u našoj regiji.
Nakon duljih business analiza, odlučili smo se, recimo, ne raditi interijere i stanove – jer to rade svi i tržište je zasićeno – dok obiteljske kuće projektiramo samo ukoliko imaju zanimljivi program, ‘priču’ i lokaciju, nikako zbog atrakcije same kuće. Biramo zadatke s obzirom na interese i mogućnost utjecaja na veći broj ljudi.
Takođe, odlučili ste se za Research-Based Design. Da li je ta projektantska metodologija poslovno isplativa?
U operativnom smislu to znači da, kada radimo natječaj ili neovisni projekt, znatno veći dio angažmana provedemo istražujući nego li je to uobičajeno, u prosjeku 50% vremena. Dosta arhitekata nas je pitalo kako nam se to isplati, ali upravo zbog naglašeno dugog perioda researcha brže nam ide projektantski dio (jer su brojne odluke višestruko ispitane). U konačnici nas to dovodi do jednako dugog perioda trajanja projekta, ali i do dodatnih nevjerojatnih saznanja – o potrebama i rješenjima ljudi za pojedine projekte za koje niti oni nisu znali da ih imaju.
Kada rade konkurs ili projekat, znatno veći deo angažmana provedu istražujući nego što je to uobičajeno, u proseku 50% vremena.
Cilj je da propitujemo ustaljene teze, testiramo moguće krajnosti i limite i tek onda predlažemo rješenja. Postoji jasna metodologija, gotovo znanstvena – koraci i principi koje smo si postavili i slijedimo ih, ali koliko god taj okvir zvučao fiksirano – paradoksalno, nudi nam veliku slobodu. Prije nego završimo research mi nemamo niti najmanje unaprijed postavljene vizije, a posljedica je da se ne ponavljamo i nemamo likovni „potpis“. U Albatrossu nema propisane grafike i boja, rješenja, vizualne prepoznatljivosti, vrste ili materijala makete. Apsolutno sve što se eventualno počne ponavljati propitujemo i gledamo kako bi moglo biti još bolje, i kako bi za pojedinog klijenta ili u pojedinom zadatku najbolje odgovorili njegovim potrebama.
Antologijski arhitektonski vodič Zagreba prodat je u više hiljada primeraka. Koja je pozicija pisanja u vašem profesionalnom razvoju?
Kao što sam spomenuo u prvom dogovoru – teorija, znanost i ekstenzivna edukacija + istraživačka praksa pomogli su mi da u kratkom vremenu naučim puno o brojnim arhitektima, projektima te povijesnim i suvremenim pristupima u struci bez da sam morao kod svih njih raditi u uredu. Istraživački proces je moj alat ubrzanog učenje o pojedinim temama koje onda testiram na projektima, a brojne knjige koje sam pisao došle su kao posljedica toga intenzivnog istraživačkog fokusa.
Iako je Vodič moja prva knjiga uopće, jako sam ponosan da je u međuvremenu postala najprodavanija arhitektonska knjiga u Hrvatskoj (do sada) – u kratkom vremenu publicirana u četiri dopunjena izdanja, uključivo i englesko. Pisanje i istraživanje pomogli su mi da naučim oblikovati svoje ideje i misli, i da mogu konstruirati priče, koncepte ili najbolje teze koja se onda propituje i testiraju kroz rad. Tako sam se naučio procesu istraživanja – koracima, metodologiji, strpljivosti.
„Nisam nikada razmišljao o tome kao o prilici za zaradu, knjige su radost stvaranja, a ne posao.“
Nisam nikada razmišljao o tome kao o prilici za zaradu, knjige su radost stvaranja, a ne posao. Vidim ih kao mogućnosti da još više napredujem i više naučim za kasniji praktični rad, a sve to je vodilo i do brojnih izlaganja o vlastitim istraživanjima, tako da je i edukativno-predavački aspekt postao važan dio afirmacije Albatrossa. Na primjer, ideja svakoga našeg projekta je da o njemu možemo održati predavanje od minimalno 45 minuta, bez da je potrebno pokazivati detaljno tlocrte i objašnjavati banalne stvari kao što je pozicija ulaza, prozora, WC-a. Za sada nam to uspijeva.
Kada bi vas neko pitao da mu preporučite tri poslovne knjige, koje bi one bile?
Apsolutno je meni osobno najvažnija knjiga Principles Raya Dalia. Upravo je to ono što bih htio jednom postaviti i za svijet arhitekture, a Dalio ih je tako jednostavno i racionalno definirao za vlastiti struku. Ja njegove principe vidim kao izbrušene opće načine funkcioniranja, u osnovnim natuknicama postavljene korake za dolazak do inovacije i napretka, a opet sve to predstavlja samo okvir unutar kojeg su moguće brojne slobode koje naknadno ponekad mijenjaju i same principe.
Druga knjiga koja je krucijalna za arhitekte danas, a nitko nas o tome ne uči je – Building a Story Brand, gdje već i sam naslov kaže o čemu se radi. Tema brendiranja nije važna samo za ured nego i za projekte koje radi – kako stvoriti jedinstveni identitet pojedinog projekta koji će se isticati u moru drugih (a da to nije samo vanjskom formom).
I neizostavna mi je iz top tri knjige jedna koja nije iz svijeta businessa, ali ga opisuje i pojašnjava bolje nego li i jedna druga – Lifestyle Brucea Maua. On promatra svijet konzumerizma i opčinjenosti slikama i reklamama sa naše arhitektonsko-dizajnerske strane, kako razumjeti tržište danas, pod tolikim utjecajem brandova. Nalik Daliu, on radi svoje vlastite „principe“ koji su nevjerojatno korisni, a njegov Manifesto for Growth je jedina stvar koju imam zalijepljenu na zidu u radnoj sobi i u fakultetskom kabinetu.
Ima još puno knjiga, npr. za leadership bih preporučio Leaders Eat Last i Trillion Dollar Coach – ne stignem ih sada detaljnije opisati, ali su mi bile izuzetno važne za definiranje nekih vlastitih stavova.
Da li se jedan arhitektonski biro može finansirati od nagrada na konkursa? Da li je to održiv ekonomski model?
Upravo smo dobili nagradu na velikom natječaju za park Gradac u Dubrovniku, neposredno uz Lovrijenac i povijesnu gradsku jezgru pod zaštitom UNESCO-a, započeli smo u međuvremenu natječaj za sportsku zonu na 50 ha u Karlovcu, a radimo i na kompleksnom projektu za svjetski natječaj u Istanbulu za njihov najpoznatiji javni prostor okupljanja – Gezi Park i Taksim Square gdje očekujemo veliku konkurenciju. Natječaje koristimo manje kao ekonomski model, više kao polje učenja (moto je – Never Stop Learning), gdje kroz zajedničku suradnju i „guranje“ jedni drugih izuzetno brzo napredujemo, a to je moguće jer imam sreću da radim sa sjajnim mladim i talentiranim koautorima.
Osim uvijek neizvjesnih natječaja trenutno dogovaramo i nekoliko projekata izvan natječajne procedure, uglavnom stambenih objekata i javnih gradskih zona, koji bi zaista mogli ostaviti pozitivni trag na većem broju korisnika, i nadam se da će nam se taj fokus na veće investicije s naglašenim mjerilom utjecaja kroz koju godinu pokazati kao dobar odabir.
Koji su vam planovi za budućnost? Gde vidite Albatross za 5 godina?
Ured nisam nazvao po sebi, niti ima značenje samo za mene osobno, upravo zato da jednog dana bez obzira sudjelovao ja u pojedinom projektu ili ne – ured ne ovisi o meni, nego o timu koji će raditi na kreativnom rješenju. Ujedno svatko tko se pridruži i radi na projektu ne radi za mene i moje ime, nego za kolektiv, za grupu ljudi koja ima zajednički cilj stvarati kreativno i inovativno. Tako da je plan za budućnost jednostavan – da budemo iz projekta u projekt bolji nego danas, da se mlade talentirane ekipe s raznih projekata što više poveže oko zajedničkih ambicija koje dijelimo, da brojčano ta skupina raste, i da stvaramo arhitekturu koja će zaista biti u službi identiteta drugih.
Kad ste već ovde…
